Naš kvart je jedna neobična mješavina koja ne šalje jedinstvenu poruku i čije ulice ni po kojem kriteriju ne prate jedinstvenu logiku. Hodati Kozalom uzdignuta čela i nosa, stoga, ne mora biti znak umišljenosti, već uranjanja u svijet koji otkrivaju ulice, fasade i oblici njenih kuća i zgrada – od kojih su neke i među najvišima u gradu. I kada nismo u naselju, pogled na njega budi pažnju, jer vidi se iz velike daljine – šetnja Molo Longom izazvat će upit “što je ono gore”, a pogled će otputovati prema crkvi sv. Romualda i Svih Svetih, velebnom izdanju koje, gledano iz pravca mora, lebdi nad gradom. To je samo dio ostavštine talijanskog razdoblja – tik uz crkvu izgrađen je i društveni centar fašističke organizacije koji je sada centar društvenog života naselja.

Pomisao na Kozalu dobar dio Riječana asocira na groblje, smrt, propadanje, nestanak… No kozalsko groblje nije priča o smrti već o životu, jer upravo na njemu su svoje posljednje počivalište pronašle stotine onih koje su stvarale i dizale Rijeku u danima njenog najvećeg rasta i razvoja, od kojih su mnogi u memoriji kvarta ostali trajno zabilježeni i na pločama imena lokalnih ulica. U njima nalazimo mješavinu lokalne tradicije sadržane već u imenu Kozala (što nije samo naziv naselja već i dijela glavne ulice), baštine hrvatske književnosti realizma XIX. stoljeća, istarskih preporodnih zbivanja, povijesti radništva i NOB-a.

Nekakve posebne poveznice sa samom Kozalom veći dio imena ulica nema, ali sve su to značajni ljudi s čijim je radom dobro upoznati se. Priča o Matku Baštijanu, Jakovu Volčiću i Matku Brajši pripada onoj o hrvatskom narodnom preporodu u Istri. Na preporod se nastavlja djelovanje posebno značajnog svećenika Bože Milanovića koji je na Kozali također dobio svoju ulicu. Uz nisku likova važnih za nacionalnu kulturu smjestile su se na Kozali ulice i onih značajnih za borbu protiv nacizma ili za radnička prava. Upečatljiv je svakako Petar Kobek kojem je pripala dugačka ulica koja spaja Kozalu s Rastočinama. Ime Petra Kobeka malo kome što znači – nije pisao romane, ali je bio radnik koji je smrtno stradao u velikom štrajku u veljači 1906. godine nakon povorke s crvenim zastavama preko Korza. Kobeka je ispratilo tisuće ljudi, a priča kaže da je svećenik iz povorke istjeran šakama. Vrijedi u tom kontekstu napomenuti da se Kobekova ulica nastavlja na ulicu Bože Milanovića (hrvatskog svećenika), što podsjeća kako povijest ispisuje neobične mozaike. Aleksandar Mamić, Silvije Bačić i Mirko Franelić dio su pak povijesti lokalne borbe protiv fašizma i nacizma.

Iz vremena 2. svjetskog rata potječe i zanimljiva priča o nadimku lokalnog stanovništva. Rijeka je u to doba bila razrušena bombama, a područje Belvedera i Kozale bila je duboka periferija. Uz sporadične stambene zgrade, to je područje bilo prekriveno vrtovima u kojima su stanovnici u ta teška vremena uzgajali pretežito broskve. Broskva je bila idealno sirotinjsko povrće – izdržljiva je biljka, raste na škrtom tlu, ne traži posebnu njegu, nije osjetljiva na hladnoću i nedostatak vode, izdašna je, puna vlakana i lako “puni” želudac. Tako su u ta poratna vremena, stanovnici tih dijelova grada dobili ime Broskvari. S vremenom, polja broskava su nestala, a s njima i ovaj nadimak. Možda i bolje?

Kad smo već kod prošlosti, pitamo se kakav život i kakve priče krije prostor izvan gradskih zidina prikazanih na skici Rijeke Ivana Klobučarića iz 1578. godine ili pak na crtežu dolaska cara Karla VI. u Rijeku 1728. godine? Samo bregove, zelenilo i grmlje, upravo onako kako je doslovno prikazano? Ili postoji povijest periferije, onih mjesta izvan zidina, smještenih na margini, ali koji su bili sastavni dio gradskog življenja?

Kada i kako su kozalski bržuljci bez ikakvih detalja i gotovo pastoralno nevini, postali dio grada te gotovo njegovog proširenog centra ili bolje rečeno “centar na brdu”? Priča o prostoru Kozale lijep je primjer transformacije jednog krševitog zelenog brijega smještenog gotovo neposredno iznad sjevernih zidina Rijeke ((gdje je izlazak predstavljao opasnost, ali češće užitak rada i pića jer to je bilo mjesto vinograda (spomen Kozale datira iz 15. stoljeća upravo kao jedne od lokacija gradskih vinograda)), a prema kojem se u zenitu Monarhije šire građanske vile, dvorišta ukrašena egzotičnim botaničkim vrstama, nove gradske ulice omeđene historicističko-secesijskim zgradama, u “centar izvan centra” za vrijeme Kraljevine Italije koncentriran oko doma za okupljanje fašista i u Rijeci do tada stilski neviđene crkvene građevine. Konačan pečat povijesno-stilskom miksu udario je socijalizam koji je između kuća i vrtova ugurao betonske nebodere i zgrade stvorivši ono što je Kozala danas – visokourbanizirana integralna gradska zona udaljena par minuta od Korza.

Kozala je, osim o svemu navedenome, i priča o negdašnjem podijeljenom gradu – s kozalskog brda i strmine očima kao na dohvat ruke, a tako daleko, trsatska je gradina, crkva i cijela sušačka strana – godinama razvijana kao dio neke druge države, ideologije, naroda… Parametar je to koji je nametnula u ranijim stoljećima politika, ali i dandanas drži na neki način geografija, posebno za pješake kojima je dolazak s Kozale do Trsata, iako očima tako blizak, nogama tako dalek. Onkraj ideologija i kao nešto što u suvremenom svijetu ruši granice, svakako je škola, a Kozala je mjesto intenzivnog razvoja školstva, i to još od 1876. Učimo zato iz svoje prošlosti, a okrećemo se budućnosti.

Gdje Kozala ide? Prepuna različitosti ali povezana i optimistična, samo i jedino naprijed – ili u našem slučaju: uzbrdo! Jer, Kozala je živa!